Gavran Fest 2017

 

Četvrti dan

„VIHOR“ oduševio NA PRÁDLE

Četvrti dan festivala gledali smo izvedbu putujućeg teatar VIHOR iz Beograda. Prema scenariju Mire Gavrana odigrali su predstavu TEŠKO JE REĆI ZBOGOM i oduševili publiku. Izvodjači su imali posebnu inspiraciju, koju je autor teksta obilježio vrlo visokom ocjenom.

Divni mladi ljudi su otputovali snagom vihora, a pred nama je danas nova predstava u novom teatru.
Divadlo PALACE, Václavské nám. 43 (pasaž Jalta), Praha 1
nedjelja, 9.4.2017. od 17:00
Teatar GAVRAN, Zagreb
Igraju: Zlatko Ožbolt, Jakov Gavran
Režija: Helena Buljan

Predstava se igra s češkim titlovima!!!

Radi se o neobičnoj komediji, koja priča o odnosu oca i sina u toku 60 godina. Autor Miro Gavran s humorom prikazuje karaktere iz sadašnjosti, kroz mnoštvo situacija koje su proživjeli mnogi roditelji sa svojom djecom. To je prava porodična predstava, a prisutnu publiku naš će sponzor počastiti pivom.
Ulaznice za studente i seniore iznad 65 godina koštaju 80 Kč, a za ostale 250 Kč.
Nakon predstave u Klubu LASTAVICA (na drugoj strani ulice od pozorišta) održaće se književno veče s Mirom Gavranom. S velikom strašću će nam predstaviti knjige i otkriti na koji stvara svoja djela, jer su mu razgovori s publikom neizmjerno važni. I opet uz besplatno pivo našeg sponzora.
Dobrodošli!

OBJAVLJENO U DVOTJEDNIKU VIJENAC ( Zagreb, izdanje Matice hrvatske ) od 27.4.2017

Nakon sedmog Gavranfesta u Pragu
Gavran kao srednjoeuropski pisac
Sanja Nikčević

Organizatori Gavranfesta željeli su upozoriti da je usred redateljskog i postdramskog teatra koji vlada na velikim i glavnim scenama, a otjerao je publiku iz kazališta, upravo Gavranovo dramsko djelo put kojim bi kazalište moglo ići jer u sebi nosi napetu priču, likove koje prepoznajemo i emociju koju s njima proživljavamo

Od 2003. održava se Gavranfest. Započeo je u Slovačkoj Trnavi, gdje su od 2003. do 2009. održana četiri, zatim se peti preselio u Poljsku (Krakov, 2013), a šesti u Češku (Prag, 2016). Ove je godine Gavranfest održan sedmi put, opet u Pragu u organizaciji udruge Lastavica i Divadla Dva i Divadla Palace od 5. do 10. travnja. Festival je međunarodni, a na njemu se izvode samo djela Mire Gavrana. Činjenica da je u ovih četrnaest godina održano sedam festivala organiziranih u trima zemljama na kojima je sudjelovalo devet zemlja s 42 profesionalne predstave zorno dokazuje međunarodni uspjeh i važnost Mire Gavrana kao pisca.

No upravo je ovo sedmo izdanje festivala definitivno potvrdilo da je riječ o fenomenu. I to na nekoliko razina. Nekako su već svi shvatili da je to jedini festival u europskom kulturnom krugu posvećen živućem piscu izvan njegove zemlje na kojem se igraju samo drame tog pisca. U tom našem kulturnom krugu ima festivala posvećenih klasicima (najčešće Shakespeareovim djelima, ali i Čehovu ili Shawu, iako je onaj najpoznatiji u Kanadi prestao igrati samo njegova djela), ali i poneki festival posvećen djelima samo jednog živućeg pisca u njegovoj zemlji (npr. William Inge u Kanzasu u Sjedinjenim Državama ili Mario Frati na Siciliji). Izvan svoje zemlje nitko od živih pisaca nema festivala! Osim Gavrana.

Drugi je fenomen i njegov nastanak i njegovo trajanje jer je to jedan od rijetkih festivala koji je pokrenut odozdo, iz potrebe samih kazališta, i to uglavnom malih, bez državne odluke i potpore. Unatoč tomu što Gavrana igraju po cijelom svijetu (od Indije do Latinske Amerike) upravo trajnost festivala, kao i zemlje u kojima se njegove drame najviše igraju, potvrđuju Miru Gavrana kao dominanto srednjoeuropskog pisca. To je treći fenomen. Četvrto i peto osvijestila sam na ovogodišnjem festivalu: Gavran je postao klasik koji se interpretira u redateljskom ključu, ali i koji privlači mlade kazalištarce i mladu publiku.

Festival nastao iz potrebe kazališta

Mihal Babjak, slovački sveučilišni profesor i redatelj, 2003. režirao je u Kazalištu Jana Palarika u Trnavi Noć bogova i shvatio da u tom trenutku u Slovačkoj igra šest Gavranovih predstava. Babjak je Gavrana ne samo rado režirao nego ga je kao teoretičar cijenio i kao jedan od prvih pisao o Gavranu kao postmodernom piscu, zaključivši da bi bilo dobro pokazati sve Gavranove predstave na jednom mjestu. Ta se ideja svidjela voditelju kazališta Emilu Nedielki i tako je krenuo prvi Gavranfest. Uz spomenutu Noć bogova domaćina igrale su i dvije Ljubavi Georgea Washingtona (iz Zvolena i Bratislave) te Muž moj žene iz Prešova i Traži se novi suprug iz Banske Bistrice. Drugi Gavranfest već je postao međunarodni sa sedam predstava, šest kazališta i pet zemalja: Slovačka, Poljska, Slovenija, Francuska i Hrvatska. Zatim je treći održan nakon dvije godine 2006, sa šest predstava iz četiri zeml je (Slovačka, Češka, Slovenija, Hrvatska), a četvrti 2009. s teatrima iz pet zemalja (Slovačka, Češka, Poljska, Austrija, Hrvatska).
Onda je nastalo malo zatišje jer je Trnava odustala od dalje organizacije i svi koji su na taj festival gledali s podsmijehom došli su na svoje. Oni koji nisu razumjeli fenomen Mire Gavrana često su tražili vanjske razloge njegova uspjeha, a ponekad i prezirali njegov uspjeh uporno tražeći „olakotne okolnosti“. Gledajući svisoka Slovačku ili Trnavu, zaboravljalo se da je Kazalište Jana Palarika iznimno ugledno kazalište, nastalo pedeset godina prije zagrebačkoga HNK.

Dugovječne uspješnice

No nakon tri godine zatišja pokazala se prava narav Gavranova fenomena jer je Teatar Ludow iz Krakova (koji je nastupio na drugom i četvrtom Gavranfestu) 2013. odlučio organizirati festival na maloj sceni kazališta Pod Ratušem, u središtu Krakova, i pozvao šest predstava iz tri zemlje (Poljska, Češka, Hrvatska). Onda se nakon dvogodišnje stanke festival opet preselio, ovaj put u Češku, u Prag, jer je Karol František vidio jedan od festivala i oduševio se idejom. Tako je 6. Gavranfest održan u Pragu (sedam predstava iz Češke i Hrvatske) u kultnom, ali malenom, Kazalištu Járe Cimrmana u organizaciji udruge Lastavica. U Pragu se održao i najnoviji sedmi festival, s time da se uz udrugu La stavica i direktora festivala Nenada Bojića u organizaciju uključilo i veliko kazalište: Divadlo Dva, koje na repertoaru ima i Sve o ženama i Sve o muškarcima, dok je František Karol bio selektor obaju festivala.

Fenomen je u tome da festivali u Europi obično kreću odozgo, iz neke ideje ili potrebe promicanja određenog aspekta kazališta (drame, novog izričaja…) ili struke (festival glumca). Ti festivali imaju potporu državnog novca i medija. Ponekad festivali nastaju iz potreba lokalne zajednice za oživljavanjem ljetnog ili zimskog vremena i imaju, naravno, potporu lokalne zajednice i lokalnih medija. Gavranfest nastaje vrlo široko (šire od lokalne zajednice), čak šire i od granica jedne zemlje, ali bez inicijative odozgo, a i bez financijske potpore ministarstva kulture tih zemalja.

Ovaj festival nastaje odozdo, doista iz potrebe kazališta kao takva, iz potrebe onih koji su Gavrana igrali/režirali/gledali/prevodili i vole njegove predstave. Iako su sve to komorne predstave (od jednog do četiri glumca, a najviše je gostovalo u Sve o ženama, sedam glumaca, i Ljubavi Georgea Washingtona, pet glumaca, Sve o muškarcima četiri i Muž moje žene pet glumaca), sve su profesionalne produkcije s vrsnim glumcima, od kojih su mnoge bile dugovječne uspješnice. Iako većinom produkcije državnih kazališta, te su predstave nekako na rubu glavnog repertoara, svjesno postavljene da privuku publiku i čini mi kao da su festivalom željeli javno pokazati da su njihove predstave doista kvalitetne, a ne „podilaženje publici“, kako se to često prezirno kvalificira.

Također su željeli upozoriti da je usred redateljskog i postdramskog teatra koji vlada na velikim i glavnim scenama (i na većini velikih europskih festivala koji su obilno subvencionirani), a otjerao je publiku iz kazališta, upravo Gavranovo dramsko dje lo put kojim bi kazalište moglo ići jer u sebi nosi napetu priču, likove koje prepoznajemo i emociju koju s njima proživljavamo, a na kraju većine djela i pročistimo. Koliko god suvremeno kazalište posljednjih pedeset godina istjerivalo sve to s glavnih scena i iz tzv. glavne struje, to je temelj kazališta bilo dvije i pol tisuće godina i očigledno je da kazalište bez tih elemenata ne može živjeti. Upravo zbog te potrebe u Pragu osim desetak državno subvencioniranih velikih kazališta koja njeguju uglavnom redateljsko kazalište postoji više od osamdeset tzv. komercijalnih teatara koji rade predstave „za publiku“, stvarajući nešto kao mali Broadway u srcu Europe.

Sedmi Gavranfest ili od stand upa do Ionesca

Na sedmom festivalu u Pragu pokazao se kazališni potencijal Gavranovih tekstova i potvrdila zadnja dva, u uvodu spomenuta, fenomena. Iz četiri zemlje (Češka, Slovačka, Srbija, Hrvatska) došlo je pet teatara i izvelo šest predstava. Četiri su bile klasično postavljene iz poštivanja teksta i s odličnim glumačkim izvedbama. Uz hrvatske izvedbe Sladoleda (Mladena Gavran i Ana Vilenica u režiji Borisa Svrtana) i Piva (Zlatko Ožbolt i Jakov Gavran u režiji Helene Buljan), Slovačko kazalište iz Bratislave Diva izvelo je svoju uspješnicu Sve o ženama (režija Mimin Otzow), a beogradsko kazalište Putujući teatar Vihor Teško je reći zbogom u režiji Marije Lipovski i s trima mladim glumcima: Ivanom Mihailovićem, Ninom Janković i, kao glavnom glumicom, Nevenom Ristić, koju poznajemo i iz sapunica koje su igrale i na našim TV-ekranima. Na sve je četiri predstave publika odlično reagirala, ispunila kazališta od 400 do 600 mjesta te pratila titlove na češkom za hrvatske i za beogradsku predstavu.
No dvije su predstave pokazale široku paletu mogućnosti postavljanja Gavrana. Predstava kazališta suorganizatora, Divadla Dva, Sve o muškarcima, igra već devet godina, a na festivalu je proslavila petstotu (500!) izvedbu. U njoj igraju tri kazališne i filmske zvijezde Michal Slany, Filip Blažek i Maroš Kramar, inače slovački glumac. On je rekao da je u Narodnom divadlu igrao u Bubi u uhu sto puta, ali da je ovo jedinstven slučaj u Češkoj i Slovačkoj da predstava i tako dugo traje i ima toliko mnogo izvedbi.

Predstava traje tri i pol sata, publika se neprestano smijala i pljeskala, a na kraju je na nogama pljeskala iz sve snage. Amerikanci to zovu standing ovations. Predstavu je režirala Jana Janekova, postavivši je klasično, a onda su tri glumca napravila od predstave pravi stand up, dodavši puni sat vremena dodatni program: viceve o plavušama, parodiranje političara i lokalnih zvijezda, štosove na račun Slovaka i Čeha… Budući da glumci taj dodatni repertoar povremeno i mijenjanju (kako se mijenja politička i javna scena), u p ublici je bilo i onih koji su predstavu već vidjeli, ali su došli vidjeti što će sada Maroš Kramar, kao glavni zabavljač, izvesti. Iako se redateljica nije složila s tolikim dodatnim „punjenjem“, meni je to pokazalo da Gavranov tekst može podnijeti i ubacivanje dodatnih, a naročito lokaliziranih priča, što je važno za život teksta.

Ovaj je festival pokazao da je Gavran postao klasik jer je njegov tekst izdržao i potpuno drugu vrst pristupa – redateljsko kazalište. Češki 3D company okuplja mlade kazalištarce, a oni su na festivalu pokazali novu predstavu Čehov versus Tolstoj ili bračni test koju igraju u malom Kazalištu Járe Cimrmana. To je Gavranova drama Čehov je Tolstoju rekao zbogom, koju je mladi redatelj Jakub Šmid postavio kao križanac teatra apsurda i Virginije Woolf. Radnju je smjestio u nedefinirano, ali suvremeno vrijeme koje može biti i nakon neke kataklizme (poput Godota), a može biti samo zapuštenost likova. Naime, Tolstoj i Sofija izgledaju kao dva vampira, očigledno nekad ugledni i važni (njezina krznena šubara ili njegova fina ljubičasta košulja), a sada prašni i zapušteni s crnim podočnjacima, pozivaju mlade parove i sišu im krv. Taj napad Tolstoja i Sofije na mladi par, Čehova i Olgu, režiran je ne u stilu ruske glume ili Gavranova teksta, nego u stilu američkog komada Tko se boji Virginije Woolf Edwarda Albeeja, vrlo duhovito s odličnim glumačkim (Tomaš Kobra, Jiri Bohm, Diana Šoltysova i Natali e Rehorova) i redateljskim rješenjima. Primjerice, budući da se predstava igra na sceni s publikom koja sjedi blizu glumaca, redatelj je razigrao gledalište tako da je ono glumilo jezero pa se Čehov, silno duhovito, kupao u njemu.

Najveća je pak redateljska intervencija pretapanje Gavranova djela s Galebom jer je redatelj sve scene između Olge i Čehova postavio kao dijaloge Trepljova i Nine iz Galeba. To na prvi pogled izgleda kao dosjetka jer Olga u komadu priprema Galeba, no redatelj je želio i postigao nešto drugo. U Gavrana je Čehov mladi pisac koji piše s lakoćom i ne pristaje na nemoralnu ponudu prodaje svog talenta Tolstoju, a Olga mlada uspješna glumica. Njihov brak doista je na kušnji jer ih oboje pokušaju zavesti, ali oni izdrže test i odu ostavivši dvoje starih da traže nove žrtve. Mladi u tom komadu pobijede to više što mi znamo da su se i poslije ostvarili kao umjetnici: Olga Knipper Čehov postala je slavna glumica, a Čehov klasik.

U ovoj predstavi redatelj je Čehova i Olgu poistovjetio s neuspješnim piscem Trepljovim i neuspješnom glumicom Ninom, i kad se na kraju ubije Trepljov, to je i Čehovljeva smrt jer u ovoj predstavi mladi nisu izdržali pritisak starijih. Taj tip predstave igra se na sceni pred pedesetak gledatelja, a pokazuje snagu Gavrana teksta da podnese i redateljske reinterpretacije.

Pisac za mlade

I tog Čehova kao i spomenutu beogradsku predstavu Teško je reći zbogom napravile su dvije vrlo mlade ekipe iz potpuno različita pristupa tekstu, što je, uz mladu publiku na predstavama, dokaz da Gavranovi tekstovi privlače i mlade, a ne samo srednju generaciju, za koju se govori da jedina još ide u kazalište.

Ono što mi se sad doista potvrdilo dok sam gledala predstave na ovom festivalu i proučavala programe svih dosadašnjih festivala jest koliko je Miro Gavran zapravo srednjoeuropski pisac i kako su Mađari bili u pravu kada su mu 1999. dodijelili nagradu Central European Time za najboljega srednjoeuropskog pisca godine. Na festivalu je od početka gostovalo devet zemlja (Francuska, Njemačka, Austrija, Češka, Poljska, Slovačka, Slovenija, Srbija i Hrvatska), ali ne čudi da je organiziran u upravo te tri zemlje jer one imaju i najviše Gavranovih premijera: Slovačka 20 premijera i 4 objavljene kn jige drama, Poljska 22 premijere i 3 knjige drama, a Češka 23 premijere i 3 knjige prevedenih drama.

Treća je i predstavljena u popratnom programu festivala, donosi šest Gavranovih drama u prijevodu Jaroslava Očenašeka i Františeka Karola, a u njoj je prvi put objavljena Gavranova nova dama Kuća iz snova. U popratnom programu festivala održana je i književna večer posvećena Gavranovu radu te okrugli stol sa sudionicima iz Njemačke (prevoditelj i profesor Tihomir Glowatzky), Poljske (ugledni slavisti Magdalena Dyras i Boguslav Zielinski), Češke (slavist Jaroslav Očenašek i Kristina Čepkova, dramaturg predstave Čehov vs. Tolst oj) i Hrvatske (Sanja Nikčević), koji su govorili o temi Miro Gavran kao kazališni autor u europskom i svjetskom kontekstu.